Prijenos analognih i digitalnih podataka tema je s kojom smo se susreli u dosadašnjem dijelu 2. razreda, a ja ću u ovom radu objasniti neke specifičnosti i značajke prijenosa takvih podataka i signala, te također postupke prijenosa.
 
Analogni signali su neprekidni signali, predstavljanjem takvih signala tumačimo svijet oko sebe, a to mogu biti signali izvedeni zvučnim valovima ili čak magnetskim zračenjem.
Digitalni signali su signali izvedeni nizom nula i jedinica. Svaki digitalni podatak (tekst, video, zvuk…) može se izvesti kao digitalni signal ili skupina digitalnih signala odnosno nizom cijelih brojeva .
Prednost digitalnih signala je ta što se njegova kvaliteta ne gubi prijenosom dok analogni signali gube na kvaliteti.
 
Propusna širina ili bandwidth predstavlja teorijsku mogućnost brzine kojom bi se podatci, u nekom digitalnom sustavu, mogli prenositi u idealnim uvjetima. Propusna širina predstavlja kapacitet brzine prijenosa podataka nekim medijem u digitalnom sustavu. Mjeri se u bitovima po sekundi (b/s ili bps).
Pojam sličnog ali ne istog značenja, digitalna propusnost ili troughput je stvarna brzina kojom se podatci mogu prenijeti u nekom digitalnom sustavu. To je količina podataka (u bitovima) koji prođu medijem tijekom određenog vremenskog razdoblja. Mjerna jedinica je jednaka mjernoj jedinici propusne širine, a to je bps i obično je iznos digitalne propusnosti manjeg iznosa od propusne širine jer mediji jako rijetko prenose podatke u idealnim uvjetima. Do manje propusnosti može doći i u slučaju da samo jedan dio medija ima malu propusnost i tako stvara usko grlo zbog kojeg usporava prijenos podataka.
Značajke koje određuju propusnost su svojstva medija, svojstva trenutačne tehnologije, vrsta prometa, količina prometa, tehnologija korištena za signalizaciju i otkrivanje mrežnih signala i latencija stvorena brojem mrežnih uređaja koji se susreću između izvora i odredišta.
 
Modulacija je postupak prilagodba signala koji nosi informaciju za prijenos pretvorbom. U postupku modulacije imamo dva signala: modulacijski signal i prijenosni signal ili nositelj, modulacijski signal sadrži informaciju  i mijenja (modulira) jedan ili više parametara drugog ulaznog signala, odnosno nositelja. Dva signala koja sudjeluju u postupku modulacije su visokofrekventni (VF) i niskofrekventni (NF). Modulacije se provodi pomoću modulatora, elektroničkog uređaja, a rezultat modulacije je modulirani signal.
Vrste modulacije:
Amplitudna modulacija- postupak prijenosa informacija kojim se u uređaju pošiljatelja, pomoću signala koji sadrži informaciju (modulacijski signal), oblikuje (modulira) prijenosni signal tako da se mijenja na razinu njegove amplitude. Pri tome je prijenosni signal na višoj frekvencije od modulacijskoga. Nakon prijenosa takva moduliranog signala, u uređaju primatelja se obavlja obratan postupak, demodulacija, kojim se modulacijski signal koji sadrži informaciju odvaja za daljnju upotrebu.
Frekvencijska modulacija- vrsta modulacije kod koje se informacija prenosi promjenom frekvencije prijenosnog signala. U analognoj tehnici trenutna vrijednost frekvencije prijenosnog signala ovisi o trenutnoj vrijednosti amplitude modulirajućeg signala. U digitalnoj tehnici vrijednosti frekvencije prijenosnog signala čine jedan skup i mijenjaju se rastući ovisno o vrsti modulacije.
Fazna modulacija- vrsta modulacije namijenjena za prijenos komunikacijskih signala. Mijenja (modulira) signal koji sadrži informaciju (modulacijski signal) u skladu s prijenosnim signalom zbog razlika u neposrednoj fazi. Ova modulacija kombinacija je dva glavna oblika modulacije, a to su frekvencijska modulacija i amplitudna modulacija.
 
Druga metoda s kojom smo se susretali je metoda signalizacije je metoda predstavljanja bitova. Standardi fizičkog sloja moraju definirati koja razina signala predstavlja logičku nulu, a koja logičku jedinicu. Definirati se može jednostavno poput promjene trajanja električnog signala ili optičkog impulsa. Na primjer dugi optički impuls za logičku jedinicu, a kratki optički impuls za logičku jedinicu.
 
Mrežne kartice povezuju sučelja uređaja s mrežom. Mrežne kartice ETHERNET sučelja koriste se za žičnu vezu, a mrežne kartice WLAN sučelja za bežičnu vezu. Mrežni uređaji imaju po jednu mrežnu karticu za svako sučelje. Krajnji korisnički uređaju mogu imati jednu ili čak više mrežnih kartica koje većinom služe za mogućnost povezivanja žično ili bežično. Uređaj ne može biti povezan u isto vrijeme i žično i bežično, iako na primjer printer može biti povezan i Ethernet kabelom, a i bežično putem Wi-Fi veze (naravno ako ima obje mrežne kartice), ali ne i na oba načina istovremeno. Neki od uređaja koje svakodnevno koristimo kao na primjer pametni telefoni, pametni satovi ili tableti se na mrežu mogu spojiti na računalnu mrežu samo bežično jer sadrže samo WLAN mrežnu karticu.